Župski Blog

Treba bit cifra pa u životu postati ono što možeš ako te odgoje tako da vjeruješ kako je biti zidar prve grupe plafon na skeli tvojih životnih mogućnosti…

Zapisao sam sebi da ne zaboravim: Budeš li imao dijete a ne budeš mogao preplivati Neretvu, nemoj njega ubjeđivat da je to nemoguće, nemoj mu ni u šali reći da je glupo jer, iako bude, a pustiš ga da to samo shvati-eto mu lijeka . Nemoj ga učit da je ružan jer sigurno će se naći neko kome će biti lijep..

Napisao sam to večer uoči prvih sarajevskih barikada, godine hiljadu devetsto devedeset druge, poprilično zbunjen i ekstremno sretan…

Taj dan, dok su svi odlazili kućama ja sam ostao da izađem s prvom djevojkom koja je ispunila moj san, prišla i rekla: Ti se meni sviđaš, možemo li sutra izaći van?

I da sam znao da se rat sprema, barikade podižu,opet bih ostao.

Pozvonio sam to jutro na njena vrata, otvorila je mlađa joj sestra, još klinka.

-Jel Amila tu? upitah
-U wc-u je, kaki… odgovori ona sva radoznalo iskrena.

Tu večer hodom po oblacima otpratih je do C faze Alipašina Polja.

Onda je puklo i nije više bilo vremena vremena za ljubav. Vratih se nekako u svoju Hercegovinu a onda ubrzo biraše dobrovoljce. Još se sjećam tog poziva: Pozivaju se najhrabriji sinovi zemlje, da budu dio historije, da učetvuju u akciji deblokade našeg glavnog grada, da budu ponosni Hercegovci koji će pobjedonosnim hodom umarširati u grad i klanjati podne pred Begovom džamijom.

Ja sam nepopravljivi romantik, i danas bih se odazvao na ovakve riječi…

No, kad nešto zaželiš, ono se i ispuni. Ušao sam u grad – trkom preko aerodroma.

Druge noći nakon toga, sjedio sam sa njom u njenom haustoru,  i tad, bar što se mene tiče, grad je bio deblokiran. Umjesto cvijeća kojim se dočekuju oslobodioci na mene su padali njeni pogledi, njeni osmjesi, dvije nježne ruke…

…shvatio sam da ne moraš svima biti lijep, pametan, zgodan, zabavan, dovoljno je samo da ima jedna osoba kojoj si to sve pa da to i bude.

S Hajatovim sam se upoznao za ljetnjih ferija u Budvi. Onako u dosadi kakvu nude ljetnji dani i predasi od mladalačke pobudnosti. Znao je lijepo pričati, baš po taktu mog pamćenja.
Priča o četrnaestogodišnjem Nusretu i njegovoj ženidbi mi se duboko urezala u pamćenje.
Nusret nije imao ni oca ni majke. Oca mu je ubila krava a majku španska groznica. Rastao je sa dedom i nanom, ali neni se kad mu bi četrnaest godina oduze ruka ter nije imao ko da vodi kućanske poslove i dedo odluči da ga ženi.
Za takve stvari u taj vakat nisu pitali one koji treba da se žene, završavali su to stariji. Samo je Nusret jendog dana čuo kako nena govori dedi:
-Mlad je!
-Ojačaće!- reče dedo. – Samo da mu nađem kakvo djevojče.

Za nekoliko dana skrojiše mu novo odijelo, iskupi se nešto svijeta, dovedoše nekakvo žensko pod feredžom, hodža otpjeva svoje, dva bubnjara odbubnjaše nešto i vrlo brzo dođe vrijeme da on i ona ostanu sami.
Prije nego što ih uvedoše u malu sobu na odžaku dedo mu priđe i reče:
-Na posao, pokaži koliko vriejdiš, dabahile ujutro da se vidi krv, ako ne mogne kako trebas a ti se posluži prstima samo da se krv vidi da nam se selo ne smije!

Pola sahata mladenci sjeđahu jedno pored drugog u tišini, bez glasa i micanja. Nusret nije mogao ni d agukne, ni feredžu da skinje da vidi ko je ispod nje. Najzad, kad vidje da on to neće učiniti mladenka sama skide feredžu. Bješe djevojče malo starija od njega, tek stasala u ženu. Nusret upiljio pogkled u njeno lice, grudi, prste smićene na pasu i opet nikako d aprogovori.
Ona ga malo pogleda a onda prsnu u smijeh.
-Stidiš se! reče mu. Zašto se stidiš? Hoćeš li da igramo čigre?

I zaigraše čigre. Kako su oboje oko pasa bili uvijeni dugim povezom počeše jedno drugo da tegle za te omotane šalove i da se odmotavajući se vrte po sobi. U toj igri odmotavanja i zamotavanja stiže ih i sabah. Nusret se rasplaka sjetivši se dedinih mu riječi.
-Zašto plačeš?
-Zbog krvi!
-A to, ne brini, vidi šta mogu! reče mlada i udahnu duboko zaustavljajući dah, uskoro  joj s elice zacrveni a na nos poteče krv. Nusret  smiti bijeli čaršaf sa slamarice i prinese joj da se otare.

Jutrom se bubnjari dovukoše pod prozor, vidjoše krvasv čaršaf a onda odoše rastelatit selu. Obraz osta očuvan a večeri čigre nastaviše se.
Sa svakom noći mlada je sve više i više zalazila u Nusretovo mlado srce.
Njegova mlad aje po danu sjedila kući, brinula o nenin i dočekivala Nusreta i dedu mu s gotovim jelima. Radila je vriejdno, kuća je sijala od čistoće kao nikad do tad.
Nusret je uglavnom čuvao koze i proklinjao sunce koje se tako lijeno vuklo nebom kao da nije znalo da njega u kući čeka nevjesta i da mu se žuri da noć što prije pane.

Potrajala je ta idila skoro dva mjeseca a onda jendog dana kad se Nusret vrati iz čobanluka zateče kuću bez mlade. Nena mu reče da su mladu odvela njena braća. Rekli su kako mlad aima nešto od miraza što treba uzeti od kuće i odveli je odgurnuvši nenu s praga koja se tome bunila.
Nusretu  krv šiknu u glavu lati se noža iza pasa i htjede otrčat do mladina sela, bila je to uvreda koja se smao krvlju mogla sprat.
Dedo ga udari šakom posred čela i obori na zemlju. Dok je došao sebi već je bio vezan za prečku gdje su obično vezali konja.
-Ti si mali moje sjeme, ne luduj glavom!, reče mu deda, sam se bacajući na konja sa sabljom u ruci.
-Ono što ti trebaš uraditi uradiće dedo!

Vratio se tek kasno navečer kad su ga i Nusret i nena već bili otpisali.
Bio je netaknut.
Reče da mladin otac ništa ne zna, da su je njena braća čuvši kako je još djevica odveli i dali za Reufa koji je ponudio dosta mala za nju.
Kud baš za reufa i gdje tu riječ, povika nena.
Tako je kako je, sutra će doć hodža da se sve bez krvi razriješi.

Nusretu ne bi ništa jasno. Kud baš Reuf. Pa on je  njihov komšija, zar je moguće da će se vratiti s njom i živjeti tek desetak metara niže u istom selu.
Hajde, mislio je, bar će je vidjet.
No nije je vidio. Došli su noću kad sus vi spavali i držao je pod ključem.
Mjesec dana Nusret je virkao ne bi li je gdje spazio ali od nje ni sjene.
Boljelo ga je noću kad legne zamišljajući kako umjesto s njim njegova mlada igra čigre s Reufom.
Možda ga više voli nego mene, mislio je, on je sedam godina stariji, snažniji, ko zna.

U tom njegovom virenju uvatila ga je i nena i rekla dedi, no on ne učini ništa, neka ga, nek gleda, nek se oštri, nek se nakupi zla i nek se nauči da ne gleda ženinu krv kroz njen nos.

Nusreta je samo to zlo držalo na nogama. Zlo koje je smišljao Reufu.

Smišljao je Nusret razne načine na koje će smaknuti Reufa.
Jedan dan je zamišljao kako će da ga davi, polahko, natanane, pa bi onda pred večer vraćajući se s kozama k selu shvatio da bi ga udavio na mah, u sekundi i da ne bi bilo ništa od naslađivanja njegovom smrću. Pred spavanje bi smišljao drugi plan… iz dana u dan smišljao je i odbacao planove, nijedan nije bio dovoljno dobar da ublaži njegovu bol. To ga je toliko iscrpljivalo iznutra da se nakon dva mjeseca razbolio toliko da nije mogao na noge ustat. Dedo ga s brigom u očima nekako nabaci na konjska kola i odveze tri sela dalje tetki  Razi da ga liječi. I liječila ga tetka Raza, skoro mjesec dok je prohodo, još tri dok je potpuno okovero. Htjede se vratit kući, al dedo poruči da se ne vraća. Tu kod tetke Raze nađe mu drugun mladu i oženi ga.
Druga mlada bješe poprilično starija od njeg. Ne igra se s njim prvu noć čigre nego ga smiti podase i on ne znade šta bi. Opet mu pred zoru krv na um pade jer nigdje je između njih ne nađe al nova mlada izvadi spreman čaršaf iz ruhnih haljina i nasmija mu se u lice.

-Od horoza, najbolja je.

I na dedinu veliku radost ne prođe ni sedam mjeseci a on dobi sina, dal zbog dedine velike žurbe da vidi produženje svoje loze jal zbog tog što je mlada i kad je došla na šumara garavog mirisala, Nusret se nije mnogo  pitao. Tek, dedo bješe veseo kao nikad u životu a njemu NUsret i onako svejedno.
Zvali su ga babo a on je djete prihvatio ko svoje nikako ne smićući iz misli Reufa i zlo koje mu treba učiniti. Jedva je čekao da se vrati u selo i kroz onu protruhlu dasku što je gledala u Reufovo dvorište baci pogled ne bi li stimao gdje svoju prvu mladu.

Dedo mu ne dade da se vrati sve do njegove smrti, kad Nusret potpkupi pod jednu ruku sina, pod drugu ženu a pod srce osvetu Reufu i vrati se u svoju kuću.
Odmah prvu večer smjesti se na šćemliju kraj protruhle grede naspram Reufova dvorišta i poče ne skrivajući ni do nane ni od žene škijit kroz rupu.

Njegova prva mlada bješe počela izlazit i iako joj lice prekrivaše feredža jasno je mogao vidjeti da mi ona pogleda prema njegovoj kući.

Žena mu njegova te noći odbi da legne s njim no ne reče ništa, samo odplaka duboko u noć.A ujutro mu kad ustade pogleda uoči i reče.

-Bogom tis e kunem, tvoje je, samo da znaš!

On i ne razabra št amu govori. Pusti koze iz štale i ode u čobanluk.
I sve se nastavi kao nekad. Danju je kovao osvetu, navečer prije mraka škijio u Reufovo dvorište a po noći slušao ženu kako plače.

Prvo je bio odgoodio osvetu dok mu sin ba rne prohoda, onda dok malo ne poodraste da jetim iza oca ne ostane jer hapsana će ga slijedovat ha naum svoj sprovede… i tako čekajuć jedno rađalo se drugo dijete i dani prolazili, kad oženi sina i preseli ga u šupu što za nj bješe sagradio Reuf propao od pića već bješe na postelji a i ona daska kroz koju je gledao na njegovo dvorište toliko propade da je jednu večer samo gurnu rukom i provali iz kuće.

Svoju prvu mladu nađe kraj Reufova uzglavlja. Reuf je bio toliko propao da se nije mogao ni pomaknut, prohladno proljeće tjeralo ih je da cvokoću od hladnoće.
ON Nusret, uze sjekiru, konja iz štale i u po noći ode za brijeg i tamo pipajuć po mraku nakupi i dotjera im drva.
Nek skapa psina, mislio je dok je slagao drva pred Reufovom kućom. Samo da nije moje mlade ja bih ti kuću snijegom napunio.

SAMO nek skapa pa da legnem sa svojom mladom, da zavrte još jednom njihovu čigru, bez obzira šta rekla porodica i selo i vascijeli svijet.

A psina nije htjela da umre. Još sedam godina osta živa nepokretna na postelji. Pred kraj je on, Nusret morao da ga podiže, pere jer njegova prva mlada ne imade snage za to.

Selo je pričalo o komšijskom paženju i dobroti a Nusret pitajući ga svaki put iznova zaželio da mu taj zalogaj bude zadnji..

Jedne noći kad Refu zaspa a Nusret po običaju pođe do svoje kuće njegova prva mlada stade predanj i skide feredžu.

Nusrdetu noge pokleknuše. Probudi se. Tek tada shvati da joj lice nije vidio već skoro četrdeset godina.
Bila je starica kao i on, ni traga onoj veselosti u očima koje sve te godine nosio u svom sjećanju.

-Hoćeš li da se igramo čigre? reče mu.
-Hoću!, reče i odmaknu kaput da ga lakše uhvati za pojas.
Ona potegnu al šal se ne odmota.
Zaboravio Nusret da se na čvor njegov zakleo Reufu da će ga zlom snaći.

Dobrodošli na Župski blog!